Čili papričice na putu oko svijeta
Ilustracija Cornel Botanic Gardens
Prije 1493. godine „Stari svijet“ nije poznavao ljute papričice. Tek sa povratkom Kristofora Kolumba iz „Novog svijeta“, ili kako je on vjerovao Indije, u Evropu su stigli prvi uzorci ljutih papričica. Na svom prvom putovanju za Ameriku, kada je pristigao na sjevernu obalu Haitija, urođenici su mu pokazali male crvene plodove čiji je okus bio iznimno ljut, a zvali su ih axi. Kolumbo je smatrao da su ti plodovi varijanta bibera i nazvao ih je „crveni biber“ (šp. piemienta). Ova Kolumbova zabuna i danas se ogleda u engleskom jeziku gdje naziv „chili pepper“ označava ljutu papriku. Mogu se pronaći dva objašnjenja za poistovjećivanje ljutih papričica sa biberom. Naime, divlje varijante ljutih papričica imaju male i okrugle plodove, nalik na bobice, dok kultivirane varijante imaju znatno krupnije plodove. Drugo objašnjenje se odnosi sjemenke ljutih paprika, jer su oni koji su ih probali smatrali da okusom i oštrinom podsjećaju na biber.
Za širenje ljutih papričica po „Starom svijetu“ nisu zaslužni Španjolci, kako bismo očekivali, već Potrugalci. Nakon otkrića zlata u američkim kolonijama, špansko kraljevstvo prodalo je pravo na „biber“ Portugalu koji je, putem svojih trgovačkih ruta i kolonija, ljute papričice donio na obale Afrike, u Indiju, Indoneziju, jugozapadnu Kinu i na Bliski Istok. Na ovom području uspješno su uzgajane ljute papričice i vrlo brzo su integrisane u postojeće kulinarske prakse, što se zadržalo sve do danas.
Pretpostavlja se da su Portugalci zaslužni za širenje meksičkog tipa papričica, danas ih nazivamo Capsicum annuum, koje su dosta lakše za uzgajanje u Evropi od južnoameričke vrste Capsicum Chinense sa kojom se susreo Kolumbo. I sam naziv čili je vezan za Meksiko, naime u klasičnom Nahuatl jeziku, jeziku Acteka, riječ „chīlli“ označava ljutu papriku. Ova riječ je tokom kolonijalnog doba ušla u španjolski jezik kao „chile”, a kasnije kao „chili“ u engleskom jeziku.
U Evropi ljute paprike su ispočetka uzgajane u botaničkim i aristokratskim vrtovima kao ornamentalne biljke, a njihova prva primjena bila je vezana za farmaciju, zbog ljekovitih svojstava, a ne za kulinarstvo. Evropske elite ponovo će se zainteresovati za ljute paprike sredinom XVIII vijeka, ovog puta kao egzotični začin. Nasuprot elitama, evropski seljaci u XVI vijeku počinju uzgajati ljute paprike kako bi ih koristili kao začin, odnosno jeftiniju zamjenu za biber, zbog čega su često nazivane „biberom siromašnih“. Blago ljute paprike uzgajane su i kao povrće, a kroz selekciju i dalju kultivaciju stvorene su slatke paprike.
Na Balkan i u Istočnu Evropu ljute paprike stižu u XVI vijeku širenjem Otomanskog carstva koje je imalo razvijene trgovačke veze sa Portugalom. Na području Austrije i Mađarske za ljute paprike se koristio naziv „turski biber“, dok će riječ paprika ući u upotrebu znatno kasnije. Intenzivniji uzgoj paprika, i ljutih i slatkih, na Balkanu i području Austro-ugarske monarhije povezan je sa migracijama bugarskih povrtlara krajem XIX vijeka. Naime, jedna od vazalskih obaveza za bugarske muškarce (regija Veliko Trnovo) bila je da određeno razdoblje rade/služe kod istanbulskih pekara i vrtlara koji su svježim voćem i povrćem, kruhom i slasticama opskrbljivali tržnicu i sultanove palače. Po završetku radne obaveze dobijali su sjemenke raznih kultura, dotad nepoznatih u Bugarskoj, a zbog iznimno uspješnog savladavanja vrtlarskog umijeća od kraja XVII vijeka bila im je omogućena sloboda kretanja i vrtlarenje unutar i izvan Otomanskog carstva. Pored tehnoloških inovacija vezanih za obradu zemljišta i vodosnadbijevanje, bugarski vrtlari na Balkan, donose razne vrste povrća i voća gotovo nepoznatih lokalnom stanovništvu: ljute i slatke paprike, tikvice, tikve, patlidžan, karfiol, kelj, cveklu, luk, grah, paradajz, peršun, maline, dinje, lubenice i dr.
Zanimljivost vrijedna pomena je ta da su tokom izgradnje pruge Bosanski Šamac – Sarajevo 1947. godine bili angažovani bugarski vrtlari za proizvodnju povrća namjenjenog za pripremu obroka za preko 200 hiljada učesnika/ca omladinske radne akcije iz Jugoslavije i 42 zemlje svijeta (Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Grčke, Rumunije, Mađarske, Engleske, Italije, Francuske, Danske, Švedske i dr.).
Nakon dolaska na Iberijsko poluostvro 1493. godine, američke čili papričice ubrzo su se proširile po čitavom svijetu i danas predstavljaju ključni sastojak u kulinarskoj tradiciji brojnih evropskih, afričkih i azijskih zemalja. Zvuči skoro nevjerovatno da kuhinje koje danas blisko povezujemo sa ljutinom papričica, poput tajlandske, indijske, korejske, kineske, mađarske, španske, mozambičke i mnogih drugih, ovu biljku nisu ni poznavale prije XVI vijeka. Otvorenost kultura da prihvate novine i njihova sposobnost da ih preoblikuju i inkorporiraju u postojeće prakse i vrijednosti jeste nešto što me posve facinira kao antropološkinju, a u ovom slučaju i kao ljubiteljicu ljutih soseva i uzgajivačicu čili papričica. Ljuta jela su postojala i prije XVI vijeka, na primjer u Kini je za to korišten đumbir ili crni biber u Indiji, ali čili papričice su uspjele da ih prihvati skoro cijeli svijet jer u njihovom okusu i mirisu ima „ono nešto“, nedoljivo mnogim ljidima, ma gdje bili na ovoj našoj planeti.
Izvori:
Esther Katz, Chili Pepper, from Mexico to Europe: Food, Imaginary and Cultural Identity, 2009. dostupno:
Andrew Dalby, Chili Peppers: The First Stage of World Conquest, 2025. dostupno:
https://www.researchgate.net/publication/394964331_Chili_Peppers_The_First_Stage_of_World_Conquest
Olga Zirojević, Istočno-zapadna sofra, Mali kulturnoistorijski i kulinarski leksikon, 2018. Geopoetika izdavaštvo
Jadranka Grbić Jakopović, Bugarski vrtlari: refleksije o povijesti urbanog vrtlarenja u Hrvatskoj, 2015
dostupno: https://hrcak.srce.hr/150859ž
